Gledati naš narod rasut po svijetu, ujedinjen u ljubavi i ponosu nacije. Osjećati pripadnost nečemu većem od politike, nacije i bilo kakve opredjeljenosti. Doživjeti suze radosnice, ježenja od glave do pete. Vrijedilo je čekati svaku utakmicu pa i onu u 2 iza ponoći, kao da je doček Nove godine. Biti nestrpljiv, ushićen i ponosan, biti Bosanac i Hercegovac koji se ističe svojom srčanošću ma gdje bio na ovom svijetu.
Djeca su dobila uzore, idole i skoro pa i vršnjačke heroje koji pokazuju da se može. I sa 18 i 19 biti velik, biti ponosan.
Stariji su dobili narativ koji je zaokupio srca, ulice, medije i sve kuloarske priče, jer ovih dana i mjeseci nijedan politički škart nije mogao zasjeniti svjetlo povezanosti, poštovanja i ljubavi. Voljeli smo reprezentaciju, voljeli smo jedni druge, svijet kao da je stao i dozvolio nam predah.
Od svakodnevnih problema, od kriza, ratova i neimaštine. Od praznih duša što tuguju daleko od svog doma, od suza plača, koje su zamijenile suze radosnice. Srca su nam bila ispunjena ponosom, kao da je baš svaki od igrača, izašao iz naše kuće, iz naše čaršije.
Vrijedilo je biti i blizu i daleko, ponositi se svojim malim gradom, o kojem su svi govorili kao primjeru solidarnog navijanja. Jajce je bodrilo i Vatrene i Zmajeve. I oni koji nikad nisu bili navijači, ponosno su navijali nošeni krilima zajedničke euforije. Moja mama je obukla dres i s ponosom javljala kakva je atmosfera u gradu.
Nije razmišljala o tome u koliko sati ustaje ujutru i kakav je ponovljeni jednoličan dan na poslu očekuje. Kakve dijagnoze i boli mogu skinuti osmijeh s lica tog dana. Nije razmišljala o tome koliko je novca ostalo i koliko dana do nove plate. Bila je sretna radi naših ljudi, naših momaka koji su nosili nadu i želje cijele jedne nacije.
Djedovi i bake su prognozirali rezultate, davali izjave medijima koji su sa osmijesima izvještavali. I sa terena u Americi i sa ulica naše Bosne i Hercegovine.
Djeca su nosila dresova nekih novih klinaca koji su davali sve od sebe da nas učine ponosnima.
A selektor reprezentacije Sergej Barbarez nosio je i breme i lovorike dostojanstveno i gospodski, baš kao sve svoje odjevne kombinacije. I kad se ljutio i kad je iz njega probijao naš balkanski mentalitet, ostajao je gospodin. Bio je prepoznat.
Svakim novim danom vrijedilo je ući na društvene mreže i gledati ljude kako se raduju, kako se organizuju, kako oblače plavo žute boje i kako se poput zvijezda na zastavi raspoređuju u domovima, avlijama, čaršijama, unutar i van granica.
Vrijedilo je čekati, vrijedilo se nadati, učiti o svim igračima, učiti o sebi. Učiti o ovoj igri, koja je mnogo više od fudbala.
Vrijedilo je znati da niti koje nas povezuju širom svijeta, ma kako tanke i duge bile, neraskidive su.
Naši ljudi su bili i napad i odbrana, igrač više i podrška sa klupe, ali i tribina. Naši ljudi su bili naša reprezentacija, jer svako je imao svoje heroje, svoje idole, a svima su nam oni bili zajednički.
Ogledali smo se jedni drugima u očima koje zaiskre kad se začuju Ljiljani, kad se vide djeca koja su bila izbjeglice, a koja su danas profesionalni igrači. Koja su danas nečiji vršnjaci, odlučni u tome da na leđa stave teret očekivanja jedne nacije i da im on da krila da lete.
Vrijedilo je vjerovati u let, ne misleći na pad, jer prvi put u ko zna koliko Bosna i Hercegovina je letjela visoko iznad zemlje. Iznad svake podjele, granice i priče o tome kako je to tamo neka razrušena ratom zemlja.
Vrijedilo je vidjeti da smo iz svega polomljenog i srušenog gradili moral, gradili karakter, koji je bio pobjednički bez obzira na fazu. Bez obzira na rezultat.
Vrijedilo je igrati srcem, vjerovati i nadati se, ne spavati i radovati se. Našim ljudima koji su se znali igrati, dječački iskreno i pomalo nespretno, baš kao djeca u avliji. Zato su nam bliski, zato su naši, jer smo svi nekada bili ta djeca koja su htjela samo jedno. Da se igraju, u ovom svijetu koji je ionako preozbiljno shvatio neke stvari, vrijedilo je ostati dijete i biti dijelom Bosne i Hercegovine. A taj nam rahatlook niko uzeti ne može!
izvor fotografije: reprezentacija.ba