Majka te nosi devet mjeseci u svojoj utrobi, donese te na ovaj svijet i nada se samo jednom. Da ćeš biti živ i zdrav, sretan pod nebeskom kapom. Spletom raznih životnih okolnosti desi se da se rodiš u toj jednoj za neke predivnoj, za druge teškoj, ali svima nam zajedničkoj Bosni i Hercegovini.
Praviš svoje korake između izbjeglištva i prostranih livada, učiš prve riječi između prošlosti i budućnosti u trenutku koji ti kreiraš kao sadašnjost. Gradiš se, nastojiš postati neko. Onima koji to uspiju Bosna predstavlja ostvarenje snova, dom, porodicu i osjećaj poznatog i toplog oko srca. Drugima je zemlja Bosna dom, ali država im je kao kuća neuslovna, razrušena i neuslovna da je čovjek nazove domom.
Svima nam je Bosna trebala. Jedne da nauči svemu što su imali, a uzimali zdravo za gotovo, drugima da otvori vidike za ono što u njoj nisu mogli. Trebala nam je država apsurda, kontradiktornosti, prirodnih ljepota, suznih očiju ponosnih porodica, država iz koje su mnogi otišli, ali se radi zemlje žele vratiti. Trebala nam je kao lekcija iz kolektivnog identiteta, jer u trenutku kad se plasira na svjetsko prvenstvo u fudbalu, svima je itekako Bosna i Hercegovina trebala.
Da nas ujedini i obraduje, dok rasparčani svijetom navijamo u vožnjama. Da nam da nadu da su došle neke nove generacije, koje se srčano bore, koje ponosno vole i koje vode narod do ponosa među svim generacijama.
Trebalo nam je da odemo da bismo vidjeli kako ljudi gledaju na našu zemlju. Kako joj se dive i kako u svojim zemljama širom svijeta prave priče od 10 puta manje vrijednih stvari za divljenje. Trebalo nam je da vidimo da i svoje gledamo kao što drugi svoje gledaju.
Trebala nam je Bosna za inat, upornost i nesalomljiv duh, dok se spremamo za život naprednije od futurističkog Japana. Dok njihove žene pohađaju kurseve kako da se spreme za majčinstvo i prirodno nisu toliko u njemu vješte, naše žene čak i kad nikoga nemaju pored sebe, podižu novo biće kao stub porodice daleko od kuće, gradeći dom.
Jer to nas je učio život u Bosni. Da sadimo, gradimo, podižemo, plodove, kuće, djecu i gledamo kako rastu. Nismo imali švedski sto s kojeg bi se poslužili niti beneficije bržeg prolaza na granici sa eu pasošem. Mi smo uvijek čekali, u nekim sporijim zakočenim trakama, gdje su se kovali najstrpljiviji među nestrpljivima.
Gdje su se iskovali tradicionalni zanati i gdje se čuvala tradicija u sokacima naših čaršija. Svima nam je Bosna trebala da nas prizemlji, uzemlji i da nam u svijetu koji danas očajno traži, oduvijek čuva i daje upravo to, prirodu i topli osjećaj doma pod prstima. U mirisima, uspomenama i susretima, čuvala je onaj duh vremena koje će zauvijek ostati temelj iz kojeg smo se gradili u sve što smo danas postali. Ma koliko daleko bili.