Otisak prsta, biometrija, autentičnost i hiljade života utkanih između godova koji stanu u nešto tako malo kao palac. Nije ni čudno što je baš otisak prsta ono što nas razlikuje. Što nas čini drugačijim, putevi kojima smo kročili, otisci koje smo ostavljali, mekoća jagodica prstiju koji su svijet dotakli.
Sve smo stvorili rukama, njima smo se upoznali, utvrdili karakter jačinom stiska ruke. Zemlju kopali da sadimo cvijeće, ali i da ispraćamo mrtve. Rukama smo milovali, rukama smo brali, plodove posijanog života. Sve što smo rukama dotakli dio je nas. Kroz prste smo gledali nekim situacijama, od drugih smo sakrivali rukama oči.
Rukama smo mijesili tijesto i u rukama je ono postalo hrana. Prali smo ih uprljane i čistili češće nego obraz. Sve nas je oblikovalo što smo rukama oblikovali. Od prvih svezanih pertli na patikama, shvatanja jesi li lijevak ili dešnjak, do odraslih poslova obavljanih rukama.
Rukama su nas odgajali, podizali i uspavljivali u naručju. Učili da hodamo, čuvajući nas za ruku da ne padnemo. Istu ruku pružali kad padnemo, mali ili veliki. Ruke su nas boljele, ali na njih smo oslanjali. Koliko čovjek u životu hoda i nogama pređe, zapravo je manje važno od toga koliko je koristio svoje ruke. Jer u rukama smo držali svijet. I kad je curio kroz prste poput pijeska i kad je bio solidan, čvrst i konkretan.
Rukama smo pisali najljepše priče, pjesme i bajke. Upravljali vozilima, ljubimcima na povodcu i držali balone i šećernu vunu. Ruke su dotakle sve što životom zovemo i zahvaljući njima stvorili smo unikatne rukotvorine. Okupljene pod kapom što se Rahatlook zove. Vrijedni skromni, pošteni ljudi rukama su stvorili vrtlog tradicije, zanata i ljubavi utkane u grnčariju, drveno, pleteno, bakarno.
Ovi ljudi su provodili sate i sate, dane i godine da bi izgradili nešto unikatno u današnjem svijetu. Generacije su to djedova, baka, očeva, majki i djece koja su učila zanat.
I kad se promijeni sve i nastane novi tehnološki svijet u kojem danas i živimo. Kad ai uzme mjesta svemu što smo kompjuterski radili, ostaće ljudi i sve što smo rukama dotakli. I to će nas sačuvati u svijetu užurbane želje za većim, boljim, daljim. Sačuvaće nas ruke kojima smo skromno gradili kuće od blata, šatore u dnevnim boravcima od čaršava i deka. Ruke kojima smo mahali na svim rastancima i dolascima. Ruke koje su čuvale ovaj svijet od zaborava.
Od svih dijelova tijela izabran je baš taj, sitni lavirint naših priča na otisku prsta, koji će zauvijek razlikovati tebe i mene. Nas i čitav ostatak svijeta, jer u rukama je ono što smo stvarali dok se oko nas rušilo sve. Čovjek je uvijek bio u stanju izgraditi sve ispočetka. I kada bi mu htjeli uskratiti slobodu, hapsili bi ruke. Kada bi ga htjeli ženiti, ovjenčali bi mu prstenjem ruke. Na njima se uvijek prvo primijećivalo starenje, život i traganje. Za svim odgovorima u svijetu koji smo rukama dotakli.