Oduvijek sam voljela čitati i slušati bajke. Još od malena Mikica bi mi kupovala najljepše slikovnice, raznovrsne priče i čitala ih mi. Jedna od najljepših slikovnica koju sam imala bila je “Pun kovčeg bajki” u kojoj su bile najljepše bajke svijeta.
Sjećam se kako su korice bile debele i mekane, šarene i velike. Obožavala sam tu slikovnicu. Učila čitati kroz nju, odrastala uz ljubav i pouke izvučene iz svake bajke ponaosob. Vremena su se mijenjala, ali ne i bajke između ovih korica. Uvijek bi se mogla vratiti među njih i držati za dijelić vremena koji je zauvijek u mom srcu. Kad sam bila mala, bezbrižna, ali sa hiljadu pitanja u potrazi za isto toliko odgovora.
Moja sigurna zona i mirna luka bile su bajke. Slikovnica, omiljena beba lutka, lampa i deka. I ja bih bila srećna na balkonu vikendice u izbjeglištvu. Voljela sam slušati zvuk kiše i sebi stvarati sklonište ispod deke sa omiljenim stvarima. To sam prenijela kroz život sve do danas. Ljubav prema kiši, ali i potrebu da se ušuškam u nešto poznato, ilustrovano i moje.
Prvo mi je bajke pričala Mikica, onda sam ih učila pričati i čitati sama. Kroz život sam slušala i tuđe bajke od ljudi koji su imali drugačije povode i motive da ih pričaju. Ali moj kovčeg je uvijek bio pun bajki.
Tako sam za bakin 70.rođendan došla na ideju da sve njene zapise, priče i život na stranicama pretočim u knjigu. I napravim njen kovčeg pun bajki na stolu. Bila je drvena sehara prepuna knjiga, predviđena da čuva ono najvrijednije. Meni je čuvala bakina djela i ljubav koje dragocijenije nema.
Danas kad spremam svoju knjigu razmišljam o tome kako su kovčezi često sinonim za vrijednosti. Koferi su pak za tugu, nju je najteže spakovati, najteže sakriti i ušuškati da se ne vidi. Svima nam je on zajednički.
Ali kovčeg, ta sehara drvena, riznica je blaga. U njoj se uvijek čuvaju dragulji. U mojoj sehari su prva slova iz slovarice kada sam učila mala i velika slova. Naljepnice što bi učiteljica davala djeci koja zaslužuju više od petice. U njoj su karte sa koncerata, poruke sebi i drugima. Tragovi jednog djetinjstva sad odrasle žene.
U mom kovčegu bajki svi su krajevi na jednom mjestu. I srećni i tužni. Sa junacima i antijunacima. U njemu su “Naši ljudi” koje nosim u srcu kao dokaz da sam poput bajke o djevojčici sa žigicama stvarala svoj svijet iz plamena šibice.
Moj mrak je uvijek bio osvijetljen plamenom ljubavi prema pisanoj riječi. Papir je trpio sve što ja nisam mogla. Osmijeh je skrivao ono što u kofer ne stane. Ali u kovčegu su zauvijek sačuvane sve uspomene na mene nekada i sada.