Naše priče
Svi smo krenuli pakujući isti kofer, u kojem je najteže bilo sakriti i spakovati tugu.
Naši ljudi
U vremenu će ostati trajno samo ono što smo gradili. Potporni stubovi na koje smo se oslanjali, dok smo radili na baušteli snova. Radili smo na crno, radili za male pare, bili u minusu i u trenutku posljednje selidbe imali samo madrace na podu. Na njima smo spavali, jeli, živjeli. Na njima sam pisala prve priče ove knjige.
Dobila prve pozive podrške, a onda i uključivanje “Naših ljudi”. Prvi me podržao Naš čovjek – Enis Bešlagić i negdje na putu između država u sklopu svoje turneje srdačno pozdravio razvoj ovog portala i knjige.
Moja lektorica Nadina Beširević koja se iz BiH preselila u Njemačku odlučila je potpuno besplatno lektorisati ovu knjigu. Rekla je da to radi “za svoju dušu”, za vrijeme koje ugrabi između poslova, djece i svih obaveza. Bila je prva koja je učinila knjigu malo realnijom od samo ideje u glavi.
Selma Bijedić je divna i talentovana magistrica produkt dizajna, koja je za cijenu mimo tržišne podržala ovaj projekat radeći dizajn korica knjige, ali i sve vizuelne elemente portala. Ujedno je dala i preporuku za sjajne momke iz Codiray Admira Hodžića i Davuda Gobeljića koji su za simboličnu cijenu dali svoj maksimum i napravili ovaj sajt, kao moje ostvarenje snova.
Da san bude malo bliže javi pomogao je i naš čovjek, sugrađanin iz rodne mi Banjaluke, Borislav Tadić koji je osjetio viziju koja se krije iza ove ideje.
Pred sami kraj lansiranja ovog portala i pripreme knjige za štampu domaći brend Rahatlook prepoznao je dušu koja se krije u svakoj od priča. Spojile su nas zajedničke niti i krenuli smo putem povratka domu, kroz čuvanje vrijednosti i tradicije.”
“Bauštela snova”
Na baušteli snova dobija se mnogo, ali mnogo se i gubi. I važno je kako ćeš je postaviti. Na šta ćeš se oslanjati. Koji materijal ćeš koristiti i koliko u visinu ići. Ipak, najvažnije su ruke. Koje će graditi, koje će čuvati, koje će grliti. Na baušteli su snovi svih naših generacija. To više nismo samo Adis i ja. To više nismo samo mi. To su naše porodice koje su ostale u Bosni i koje se nadaju. Koje se brinu jesmo li dobro danas. Imamo li para. Jesmo li gladni, žedni, umorni, tužni ili sretni.
“Samo da Lazaru
bude dobro”
I desio se život. Desio se Lazarov razvoj i shvatanje da će život nastaviti u Švedskoj. Odluka je bila dominantno socijalna, jer kada su razmišljali o njegovom odrastanju u BiH, shvatili su da postoji čitav niz izazova. Kao gotovo nepokretno dijete, Lazar ne može sam hodati, ići i vraćati se. Ne može se sporazumijevati kao druga djeca. Njegova integracija u društvo biće teška, a kao neko ko je radio u obrazovnom sistemu, Iva najbolje zna kakav je sistem zapravo iznutra.
“Sofra u zemlji
izlazećeg sunca”
Ptice se sele na jug, a ljudi najčešće na zapad. Ne i Lana. Ona se seli na Daleki Istok, gdje sunce izlazi 18 sati leta daleko od kuće koju je nekada zvala domom. Ona je novotravničanka sa snovima većim od Bosne. Ona je supruga Japanca i sada živi svoje snove u Tokiju, koji sam ima 37 miliona stanovnika, što je 10 puta više od naše nam Bosne.
