Sjećam se ulice u kojoj sam odrastala, Vukovarska 6/17, naselje Bare. Igralište tik pred mojom zgradom i na njemu glavni koš. Momci su se okupljali, igrali košarku, a mi bismo navijali i gledali kako se naizmjenjuju i ubacuju trice. Malo igralište, prepuno djece i mladih. Kao da čujem dječiju graju kad zatvorim oči.
Ponovo imam 10 godina i bezbrižna sam. Izlazim na igralište i okupljam se sa djevojčicama na lijevoj strani igrališta. Tamo gdje se igra lastike, a ponekad i graničara sa momcima sa košarke. Prvo se igralo doljena, kad bi lastika bila oko nožnih zglobova. Onda se napreduje do koljena, pa oko pasa, ramena, glave i na poslijetku za one najvještije igralo bi se velike visine kad podigneš lastiku iznad glave. A djevojčice je preskaču kao prave atletičarke.
Ni telefona ni društvenih mreža ni želje da se bude stariji nego što jesi. Prosta dječija igra i radost sve do trenutka kad se kroz prozor začuje „Saroooo, hajde kući, gotov je ručak!“ otrčim do ispred zgrade pa molim baku da me pusti makar još 10 minuta, ali kaže ne valja kad se ohladi. Požurim da jedem pa nazad na igralište.
2002. dobila sam brata koji je svoje prve košarkaške korake pravio na tom istom košu kao najmanji među svima. Sitan, ali snalažljiv, pravi playmaker. Veliki momci ga vole, zovu ga kad prolazimo ulicom, zovu. Igra kao da je najveći, jer želja i vještina su ogromne.
Trenira u gradskom klubu, svakog vikenda se takmiči. Na dresu nosi broj 4 i jedne prilike ja donosim transparent sa njegovim imenom i oblačim majicu na kojoj ispisujem broj četiri. Navijam od sveg srca u hladnoj dvorani, na polupraznim tribinama zajedno sa drugim članovima porodica dječaka koji igraju.
„Dobar je onaj mali“, čujem iza sebe komentare.
Hvala mog brata, mog Emira koji je danas već veliki čovjek. Ali u portretu mog djetinjstva on je još uvijek taj mali snalažljivi igrač za kojeg navijam od sveg srca. Bez obzira na lige, prazne ili pune tribine. Bez obzira na to i što danas više ne igra košarku. U portretu mog djetinjstva vječno živi uspomena na sve što smo prošli zajedno u našem naselju Bare.
Sankanje na „Budžinom brdu“ pored zgrade, gdje je najveća nizbrdica i najviše poleđeno. Ali i najzabavnije spuštanje, pogotovo ako poneseš najlon i pičiš kao da sutra ne postoji. Crveni skafander, crveni obrazi i brat i ja na najlonu ili sankama. Nekada bih dala sve da sam ponovo na Barama s njim i da smo djeca.
Osmijeh mi izmami svaka fotografija iz vremena, svaka uspomena što smo je imali na digitalnoj kameri pa onda izrađivali za pola marke po slici. Ako je mala, ako je pak veća onda je i skuplja, ali vrijedilo je. Imati uspomene koje danas djeca ne znaju ni da postoje.
Ugledah tako nedavno kazandžiju kako kleše crteže na bakru i pomislim „Nacrtaj mi portret mog djetinjstva“. Daj mi obrise uspomena da ih vječno čuvam na zidu na mjestu gdje se spajaju uspomene i tradicija vremena kojih više nema. I isklesa mi on bakarni portret prema svim riječima koje sam mu rekla. Ucrta koš i dres sa brojem četiri i ja osjetih na trenutak kao da sam stvarno tu. U vremenu koje je stalo između njegovih pokreta i samog bakra, između ideje i realizacije, na svojim Barama u ulici Vukovarskoj 6/17. I baka me zove kući jer je gotov ručak.