Još od osnovne škole učili su nas da je porodica osnovna ćelija društva. Da od nje sve počinje i u njoj sve završava. Od kućnog odgoja zavisi kakav ćeš čovjek biti i koliko će društvo moći uticati na tvoj razvoj ličnosti. Od porodične disfunkcije i djetinjstva zavisi sve pa i tvoje odrasle traume. Ono što si upijao kao dijete reflektuješ kao čovjek, nesvjestan često gdje su korijeni svega. Ali postoji nešto što se upije u prostoru pukotina porodičnih vrijednosti.
Sistem je to drugačijih vrijednosti, razmišljanja i uvjerenja koja današnje ljude ispune u tim prazninama daleko od izvorne porodice. Vrijednost je devalvirana. Ono što smo bili drugačije se konvertira daleko od izvorne vrijednosti i postaje manje važno.
Dok rasteš u okruženju svojih djedova i baka, na zemlji roditelja okružen sličnim vrijednostima, gradiš sistem vrijednosti koji je sličan tome. Vjeruješ da ćeš jednog dana i sam nastaviti čuvati tu tradiciju, povezanost sa ljudima i srdačnost jednog naroda. A da ćeš jednog dana isto učiti i svoju djecu.
Rasteš do visine zida koji s vremenom pređeš ne bi li vidio svijet sa druge strane. Otisneš se u njega noseći porodičnu vrijednost poput mrvica hljeba u džepu obilježavajući put da se znaš kasnije vratiti.
Ispočetka je lako, osvrneš se par metara iza sebe i tu su tragovi, poznati put kući, tu su mrvice. Ideš dalje, radi užurbanosti ne okrećeš više tako često glavu. U jednom trenutku osvrneš se preko ramena i shvatiš da nekih mrvica više nema. Ptice su ih usput pojele, a ti si bio nesvjestan njihovog leta. Kad ne znaš put nazad, ne preostaje mnogo do ići naprijed. A naprijed sve manje sličnosti sa onim što si nosio u džepu. S vremenom se i džepovi isprazne, a tvoja potreba da obilježiš put se smanjuje. I na putu se počnu dešavati novi znakovi, nova obilježja, nove vrijednosti. Nisu tvoja, ali su dio puta i ti ih prihvataš.
Možda pomognu do cilja, ali cilj ne opravdava uvijek sredstva. Vrijednost koju naš narod nosi duboko je ukorijenjena u porodici. U osnovnoj ćeliji društva koja se rasparčala na atome. A atomi satkani od uvjerenja da nam materijalno opravdava osiromašenost duha. Prihvatili smo s vremenom da je dovoljno nekih 10ak dana godišnje u kojima vidimo starije članove porodice, sve dok im možemo poslati nešto novca.
Prihvatili smo da smo podstanari u tuđim vrijednostima, a da cijenu sa porezom snosimo mi. Da nam djeca postaju nervoznija ako nema zabave sa ekrana, a i mi sami. I da je normalno vidjeti nasumičnog komšiju više nego članove vlastite porodice. Prodavao se san i naši ljudi su ga kupili. Vremenom su se sve manje i budili.
Djeca su otišla daleko od roditelja u potrazi za boljim životom. Materijalnim, jer je tako kreirana slika stvarnosti. U želji da ih ne brinu i ne rastužuju roditelji su sakrili suze i poželjeli im bolji život od onog koji su živjeli. Neka djeca se nisu nikada vratila. Dala su život u potrazi za boljim. Neki su dočekali povratak, ali u hladne prazne zidove, podove, okvire kuća u kojima više ne čeka niko.
“Snašli su se“, hvalili bi se roditelji, kada pričaju o svojoj djeci komšijama. Snašlo ih je stotine praznina o kojima niko ne govori dok je novčanik iole pun. San se prodavao, naši ljudi su ga kupili za sitne pare, nadajući se da će mu vrijednost rasti s vremenom. Što ga više ljudi želi, on je realniji i vrijednost mu je veća. Luksuz je postalo biti budan.
Dok sam išla u srednju školu na matematici koju nisam voljela sjedila sam do prozora sa prijateljicom iz Jajca. Pratile smo avione koji prolaze nebom i ostavljaju trag. Brojale smo ih i pitale se kuda idu, kad se vraćaju. Danas ona radi na aerodromu i pogledom ih i dalje prati kao nekada, pitajući se i sama kad se vraćaju i kada će se vratiti i ona?
Roditelji na pragu porodičnih kuća preuređuju spratove, jer nema namjene kad su djeca daleko. Djeca daleko plaćaju kirije na pragovima koji nikada neće biti njihovi. Nove generacije prije znaju šta je tablet, nego li dvorište porodične kuće. Šta je sač i domaća kuhinja saznaju tek ponekad kad se na ljeto dođe pa se porodica sabere i dijeli trenutke između jave i sna, koji je bio na akcijskoj cijeni kada su ga našem narodu prodali. A akcije naš narod oduvijek voli.