Prije nego su postojali pametni telefoni, društvene mreže, skrolanje u beskonačnost i kratka pažnja, postojalo je nešto što se zvalo strpljenje. Da prvo naučiš i zapamtiš nečiji broj telefona, a onda da ga broj po broj okrećeš na kućnom telefonu.
Naš je bio crni veliki i stajao je u dnevnom boravku. I danas se sjećam našeg tadašnjeg kućnog broja i zvuka koji se prelamao kroz sve sobe našeg tavanskog stana u Jajcu. Nisi mogao vidjeti kad je poziv propušten, nisi mogao znati ni ko zove, jednostavno trebao si biti. Tu u tom trenutku ili nekom narednom, da se iznenadiš i obraduješ osobi sa druge strane linije.
Neki su tako i svoju ljubav dokazivali, javljajući se kad dođu kući da uvjere drugu stranu da su zaista dobro. Računi nisu bili mali, posebno ako zoveš nekoga na mobilni koji je tada tek imao poneko. Razgovori su bili birani, pažljivi i značili su više.
Kad bismo kao djeca ostali sami kući brat i ja bi iskoristili priliku da iskoristimo kućni. Mislili smo niko neće znati. I nije se znalo sve do prvog listinga biranih poziva i pitanja Mikice: “Ko je od vas zvao s kućnog?”
Kućni je bio kuća, nije bilo potrebe da se posebno spremi u telefon svaki član porodice. Kad vidiš da zove kućni, znaš da zove dom. Nedostaje mi to. Da gledam bakine prste kako okreću brojeve i da napamet znam makar pet važnih brojeva.
Od svih brojeva danas ja opet znam jedino kućni. Nije više tako pamtljiv kao prvi broj koji smo imali, ali nije ni zaboravan. Kući se uvijek možeš vratiti, makar kroz uspomenu u obliku kućnog telefona.
I sad ga čujem kako zvoni kroz sobe dok se dovikujemo oko toga ko će se javiti.
Nazovi me s kućnog telefona, nazovi me iz vremena kad sam bila dijete i reci mi da je poziv za mene. Da se kući vratim.