“Nikad nemoj da se vraćaš kad već jednom u svet kreneš. Nemoj da mi nešto petljaš. Nemoj da mi hoćeš-nećeš”, rekao je Mika Antić u svojoj “Nepovratnoj pesmi. Ali već dalje u stihovima pomislio je izgleda i sam na povratak pa zaključio: “Al’ ako se ikad vratiš moraš znati tu ćeš stati i ostati.”
Ali gdje je to tu gdje čovjek stane i ostane? I kuda onda idu svi ti ljudi kada krenu? Kada shvate da su stigli na odredište na kojem se ostaje?
Mnogi odlaze u nadi za boljom egzistencijom, vjerujući da je važno da njihovoj djeci bude bolje nego što je bilo njima. Ali kako je to loše bilo nama svima koji smo sada negdje daleko od kuće? Nisam odrastala u izobilju, ali nisam oskudijevala. Za emocije i doživljaje naročito, čak i kad trpeza nije bila najbogatija. I da danas imam dijete i da ga trebam savjetovati koju glad da prvo utaži, onu za hranom stavila bih ipak na drugo mjesto. Jesam gurman, jesam paničar kad preskočim obrok i kad nije sve po nekom redu, ali veći sam nostalgičar za neutaživom glađu iskustva emocije porodice i bliskosti.
Neko odlazi radi zdravstvenog sistema i boljeg sistema uopšte. Ali evo kako vrijeme prolazi sistem se mijenja, procesi automatizuju i ljudi se postepeno pretvaraju u puke vršioce dužnosti. Gdje je nestao čovjek? Gdje su njegovi tragovi u pijesku i otisci ruku po obrađivanoj zemlji? Divno je vidjeti da su porodični poslovi koji su produkt njihovih ruku još uvijek prepoznati u Bosni, ali i u svijetu.
U kakvom svijetu odrastamo i sazrijevamo, a u kakvom će tek odrastati nove generacije? Drugačijem definitivno, vrijednosti pomiješanih poput pahuljica u staklenoj kugli koju kad zatreseš ona odjednom ostavlja privid da snijeg pada. A pahulje su već bile na podu. Ali svakim novim pokretom iluzija traje i pahulje se ne tope nikada. Privid vremenom pobijedi logiku.
Naši su ljudi i otišli i ostali, izbjegli i povratnici bili. Ali su naši ostajali, uprkos borbama i izazovima s kojima su se suočavali na putu. Bosanski inat i prkos vrijedio je uvijek i izdvajao se. Ali vremenom su porodice trpjele. Prije prećutno, sad više vidljivo, jer dok otac u tuđini radi, a majka sa djecom kod kuće čeka, trpeza je puna, ali duša prazna, jer ga čekaju. A on i kad dolazi umoran je. Kratko ostaje, dugo odlazi.
Sve dok i njima ne ponudi da se sele zajedno. I žive novi način života, uklapaju djecu u nove sisteme i grade im nova društva i interese. A vrijeme neupitno prolazi. I ono vrijeme koje su provodili sa djedovima i bakama topi se. Sve dok jednom ne bude posljednji ispraćaj voljenim uspomenama iz djetinjstva.
Kuda idu svi ti ljudi kada krenu i da li je novac zaista smisao svega? Pokreće se i okreće se planeta očito oko njega, utkan je jako u svaku društvenu poru, ali može li jedan krug da se napravi u smjeru istinskih ljudskih vrijednosti? Da porodica bude zajedno na okupu, bez da je posebna prilika ili praznik.
Možda sam sanjar, ali vjerovaću da je ono što ljudska ruka dotakne zauvijek važnije od bilo kojeg naprednog sistema. A dotaknuti možeš i kad se vratiš. Sebi za početak pa i drugima.