Kao malena djevojčica od bake sam jednom na poklon dobila pletenu korpu. Bila je dovoljna mala da se lagano nosi na ramenu ili u ruci, a opet dovoljno velika da u nju stane sve što bismo ubrale u našoj šetnji putevima.
Nekad bih u nju stavila cvijeće, nekad plodove voća koje bismo ubrali u šumarku, ali sam kao da hodam po polju bajki uvijek tragala da nađem nešto drugačije i novo.
S vremenom je ta korpica zauzela drugo mjesto u našem domu i služila kao ukras u kojem se i dalje znala pronaći neka stvarčica, korisna za upotrebu, ali i dekoraciju.
Plodove smo manje brali, više kupovali, ali pruće kao materijal smo zadržali. Uvijek bi na centru stola bila jedna veća korpa ili pleteni stalak na kojem bismo držali voće, biljke i raznobojne cvijeće.
Korpa puna duše bila je centralna na stolu za kojim smo se okupljali. Nekad bismo u njoj imali orahe koje bi baka kasnije čekićem tucala nakon što ih zamota u krpu. Radila je to da se manje buke pravi radi komšiluka, a i da se ne raspe svuda po kući.
Ja bih onda pripremala mašinicu za mljevenje i pripremala orase za posipanje palačinaka koje bi ona spremila. Nekada bi to bilo ujutru, nekada predveče, ali uvijek sa punom ljubavi spremljeno. A i nešto malo više ulja.
Kroz život počela sam ih praviti na svoj način, manje masnije, drugačije, ali nikada ih nisam jela sa slašću kao kod kuće. Kad bi popila jutarnju kafu sa svojom Mikicom, ispričala sve doživljaje i onda na njeno “Hoćeš da ti napravim par palačinaka”? Odgovorila radosno: “Može”
Mnogo je kuća širom svijeta, mnogo selidbe stane između korica pasoša i stranice kofera. Ali samo je jedno mjesto dom. Tamo gdje je korpa puna duše i čuva se na stolu. Kao dokaz da samo tu srce se daje na dlanu.