Ma koliko daleko bio od svog doma, ti i dalje znaš put koji vodi ka njemu. Taj put uvijek vodi srcem do mjesta gdje se osjećaš ispunjeno i sigurno. Samo jedno mjesto se zove dom, koliko god kuća čovjek u životu promijenio. Može se promijeniti sve, ali ono istinsko u tebi ne.
Onaj osjećaj dok šetaš svojim sokakom i svaki ćošak mu poznaješ. Svakog komšiju sa osmijehom pozdravljaš i svakog znaš. Miris prirode koja te okružuje, sunce iznad proplanka i majka na kućnom pragu. Životinje na pašnjaku, pas koji razigrano trčkara selom, slobodan. Bez potrebe da bude na povodcu, bez straha da ode negdje gdje ne bi smio. Sloboda i osjećaj da si rahat. Da ti duša miruje, dok srce uzbuđeno lupa.
Malo niže u avliji vješte zanatlije izrađuju predmete svojim rukama. Tradicija se čuva, kultura prenosi sa generacije na generaciju i postoji autentičnost življenja. Gledaš ruke prepune nabora, kako oblikuju predmete, prepoznaješ u očima žar istinskog življenja i borbe kroz život, ali vidiš i osmijeh koji krasi lica. Naši ljudi se bore iz dana u dan, ali naši ljudi i čuvaju one prave vrijednosti.
Dok vrijeme neumorno ubrzava i protiče, oni kao da ga prosijavaju kao brašno prije upotrebe. Čuvaju ono najbolje, pružaju dobrotu i ljepotu našeg načina života. Mirnijeg, sporijeg, ali ljepšeg od svega nametnutog nam danas.
Dok šetaš svojim sokakom svi su tu, kao nekada. Djeca koja se igraju, starci koji sjede na trijemu kuće i mašu dok prolaziš. Roditelji koji te čekaju i proviruju s prozora i ptice koje cvrkuću na granama. Lijepo je, spokojno je, tvoje je.
Sjetiš se tako svoga doma i svoje čaršije u dalekim gradovima svijeta i brojiš ponekad dane do trenutka kada ćeš krenuti na godišnji odmor. Drugi odlaze širom svijeta, ti svake godine ideš tradicionalno za Bosnu, jer to je tvoj odmor. To je tvoje punjenje duševne baterije koja te drži većinu ostatka godine.
Sokaci se mijenjaju, nove zgrade se grade, izlozi koji su nekada bili simbol jednog vremena u gradu sada su druge ustanove. Pitaš se nekad da li je to i dalje tvoj grad, tvoja ulica, tvoje mjesto? Ali kad kreneš put doma shvatiš da jeste, jer može se sve okolo promijeniti, ali jedno nikad neće. Kućni prag koji ostaje zauvijek mjesto početka i kraja, gdje si pravio prve korake života i gdje te život vječno vraća.
Dok šetaš svojim sokakom svi puteljci vode ka istom mjestu. Svaka kaldrma u sebi ima tvoje otiske, jer vrijeme prolazi, ali i čuva. Uspomene kao kofere, koje i kad pakuješ i raspakuješ shvataš da ono najvrijednije nosiš u sebi.