Postoji nešto posebno, autentično i drugačije u kafi koju piješ sa ćeifom kod svoje kuće. U vremenu kad je sve postalo instant, brzo i nadohvat ruke, imati tih sat vremena za kafu sa svojim najbližima predivan je način da ukradeš vrijeme i zadržiš ga kao uspomenu.
Miris prženih zrna kafe širio bi se domom, dok bi mama ili baka pržile ih u mesinganoj tavi ili šerpi. Zvuk mlina za kafu odzvanjao bi dok bi oči pratile pokret snažnih ruku naših majki dok melju zrna u najfiniju aromu. Dok bi voda ključala familija bi zauzela svoje pozicije, započinjala jutarnje teme i radovala se novom danu. Zasuti kafu uvijek je bila posebna vještina, jer valja potrefiti baš taj trenutak koji je pravi da bi se ona napravila, a ne prekipila. I na koncu taj trenutak dok je miješaš pa ukućane pitaš „Ko voli kajmak sa kafe?“
Sipanje u fildžane, kocka i rahatlokum… tradicija i zanat spojeni u jedno, pravi rahatlook. Pitaš se kako sačuvati taj trenutak da traje vječno? Ponekad poželiš samo to. Da si ponovo u tom trenutku na balkonu porodične kuće, sa pogledom na planine, šume i horizont. Da te majka zovne da siđeš u avliju i da osjetiš miris kafe kako se širi njome.
Vrijeme se mijenja, ali vrijednosti ostaju. I nosiš ih u srcu, gdje god bio, nosiš svoj dom u sebi i u trenucima koje čuvaš da ti ih ne ukradu. Godine, tehnologija i vrijeme koje dolazi. Kriješ to zrno nade u sebi poput zrna kafe spremnog za mlin, da u trenutku kada buka postane preglasna pronađeš parče mira i osjećaja da si tamo gdje je sve bilo sporije. Gdje je život imao drugu dinamiku, a gdje je srce zaigralo od sreće svaki put iz drugih razloga.
Nekad bi to bila dječija graja, nekad miris behara, a nekad okus pitke izvorske vode što je piješ na selu daleko od grada. Nekad bi to bio miris kafe koji bi te vratio na sve razgovore koje si vodio sa majkom, dok ti je govorila:
„Sine, čuvaj se u tom dalekom svijetu“
I pogled oca dok odlaziš na put, a on suze čuva za kasnije.
I dok bi odlazio na put, majka bi uvijek spremila nešto za pojesti i popiti za „Ne daj Bože“. Ako bude zastoj, ako ne budu radile prodavnice. Za svaki slučaj. Bilo bi bureka, bilo bi nešto slatko. A bilo bi uvijek i nešto da te podsjeti na trenutke
u kojima je sve išlo sporije. I okretalo se u krug oko kuće, kao ručica mlina za kafu. Vidjeh takav mlin na Rahatlooku i pomislih: „Počnimo ponovo ispočetka“. Uzmimo zrna kafe i taj ručno rađeni bakreni mlin. Osjetimo kako nam proces pravljenja protiče kroz ruke. Dozvolimo sebi da doživimo istinski trenutak u kojem je tišina jasnija od buke. Gdje uspomene mirišu na kafu sa najmilijima u Bosni i gdje sve što radimo ima veću vrijednost. Gdje srce zna da mu je dom.